Kognitivna disonanca u prometu
1. Vozač zna da je brzina opasna – ali vozi prebrzo
* Spoznaja 1: „Znam da se zbog prebrze vožnje događaju nesreće.“
* Spoznaja 2: „Ali ja sam iskusan vozač, to se meni ne može dogoditi.“
*
Racionalizacija: „Cesta je prazna“, „Samo malo kasnim.“
2. Roditelj ne veže dijete u autosjedalici
* Spoznaja 1: „Znam da autosjedalica spašava živote.“
* Spoznaja 2: „Ali idemo samo do trgovine, blizu je.“
*
Racionalizacija: „Ništa se ne može dogoditi u 2 minute.“
3. Pješak prelazi cestu na crveno
* Spoznaja 1: „Crveno znači STOP.“
* Spoznaja 2: „Ali nema auta, mogu brzo pretrčati.“
*
Racionalizacija: „Svi tako rade.“
4. Vozač koristi mobitel u vožnji
* Spoznaja 1: „Mobitel odvlači pažnju i povećava rizik.“
* Spoznaja 2: „Ali samo ću brzo pogledati poruku.“
*
Racionalizacija: „Kontroliram situaciju.“
5. Vozač zaobilazi spuštene polubranike
* Spoznaja 1: „Znam da su spušteni polubranici znak da nailazi vlak i da se prelazak strogo zabranjuje.“
* Spoznaja 2: „Ali vlak sigurno još nije blizu – vidim prugu, sve je čisto.“
*
Racionalizacija:
* „Vlak uvijek kasni.“
* „Svi to rade.“
* „Nemam vremena čekati.“
Primjeri iz prometa pokazuju da kognitivna disonanca nije rijetka, nego gotovo svakodnevna pojava.
Vozači, pješaci i roditelji često znaju pravila, ali u trenutku odlučuju drugačije – vođeni navikom, žurbom ili lažnim osjećajem sigurnosti.
Umjesto da promijene ponašanje, oni mijenjaju način razmišljanja i pronalaze opravdanja:
„Svi tako rade.“
„Samo ovaj put.“
„Ništa se neće dogoditi.“
Upravo ti „mali izgovori“ postaju najveći rizik u prometu.
Zato prometna sigurnost ne ovisi samo o poznavanju propisa, nego i o unutarnjoj dosljednosti i odgovornosti.
Edukacija mora ići korak dalje – ne samo učiti pravila, nego poticati razmišljanje o vlastitim odlukama, prepoznavanje izgovora i razvijanje osjećaja odgovornosti prema sebi i drugima.













