U 23:43 sata jedan automatski poziv za pomoć najavio je tragediju koja se odvila na nezaštićenom željezničkom prijelazu kod Manchinga u Njemačkoj. Dva mlada života izgubljena su u trenu – unatoč tome što je signalizacija ispravno radila i upozoravala da se približava vlak.

Željeznički promet je jedan od najsigurnijih oblika prijevoza upravo zato što se oslanja na stroga pravila, jasne znakove i svjetlosnu signalizaciju. Svako crveno trepćuće svjetlo na prijelazu nije preporuka, nego naredba: stani. U fizici i prometnoj znanosti jasno je – vlak, koji teži stotine tona i kreće se velikom brzinom, ne može se zaustaviti na istoj udaljenosti kao automobil. Čak i pri naglom kočenju, potrebno mu je nekoliko stotina metara da se zaustavi.

Nažalost, ljudski faktor često presudi. Psihološka istraživanja pokazuju da vozači podcjenjuju brzinu i udaljenost vlaka, vjerujući da „stignu prijeći“ ili da vlak „nije tako blizu“. No, jedna sekunda krive procjene dovoljna je da se dogodi tragedija.

Iza svake prometne nesreće ne stoji samo brojka u statistici – nego obitelji, prijatelji i zajednice koje ostaju s bolom i pitanjem „što bi bilo kad bi…“. Upravo zato svaki prometni znak, svaka crvena lampica, svako spušteno rampno krilo (polubranik) ima jednu svrhu: čuvati život.

Nakon nesreće kod Lindacha, željeznički promet ponovno je uspostavljen, ali dvije obitelji ostale su bez svojih sinova. Njihova prerana smrt podsjeća nas na to da je poštivanje prometnih znakova i semafora više od zakonske obveze – to je čin odgovornosti prema sebi i drugima.

Kad se upali crveno, stani. Nekoliko sekundi čekanja vrijedi cijeli život.

Foto: Ivan Toplak