Mnogobrojna istraživanja neuroznanosti govore nam da mozak ne obavlja istodobno zadatke, kao što smo mislili ili se nadali da bi mogao. Svaki put kada prelazimo sa slušanja glazbe na pisanje teksta ili razgovora s nekim, u mozgu se odvija proces zaustavljanja i pokretanja.
U jednom od mnogih pisama koje je napisao svom sinu davne 1740., lord Chesterfield napisao je i savjet: “Postoji dovoljno vremena za sve aktivnosti tijekom dana ako ćeš ih raditi jednu po jednu. No, ako ćeš ih raditi paralelno, neće ti biti dovoljna ni jedna godina”.
Za Chesterfielda, jedinstveni fokus nije bio samo praktičan način strukturiranja vremena, nego i znak inteligencije. “Ta stalna i neiskorištena pažnja na jedan predmet je sigurna oznaka nadmoćnog genija; kao što su žurba, užurbanost i uznemirenost, neuspješni simptomi slabog i neozbiljnog uma”.
U moderno doba, žurba, užurbanost i uznemirenost postali su redoviti način života mnogih ljudi toliko da smo prihvatili riječ koja opisuje naše napore da odgovorimo na brojne hitne zahtjeve našeg vremena – multitasking.
Koristeći se desetljećima da bi se opisale paralelne sposobnosti obrade računala, multitasking je sada postala skraćenica za ljudski pokušaj da se istovremeno napravi što je moguće više stvari i što je brže moguće, a pri tom koristeći što više uređaja suvremene tehnologije.
Kasne 90-te i rane 2000-te, su vrijeme bujanja čovjekovih mogućnosti u višezadaćnosti.
Riječ multitasking počela se pojavljivati kao “vještina” u životopisima, budući da se od uredskih radnika očekivalo da budu visokotehnološki i visokoučinkoviti timski igrači.
“Mi smo poznavatelji višezadaćnosti – stručnjaci za gomilanje, pritiskanje, pakiranje i preklapanje različitih aktivnosti u našim prevelikim trenucima” napisao je James Gleick u svojoj knjizi “Brže” iz 1999. godine.
No, od nedavno su se počeli pojavljivati izazovi za etos multitaskinga. Brojne studije pokazale su opasnost od korištenja mobilnih telefona i drugih elektroničkih uređaja tijekom vožnje ili općenito u prometu.
Kada govorimo o višezadaćnosti, zapravo govorimo o pozornosti: umjetnosti obraćanja pozornosti, sposobnosti da preusmjerimo našu pažnju i, šire gledano, da prosuđujemo o tome što su objekti koji su vrijedni naše pažnje.
Ljudi koji su postigli velike stvari i rezultate često se za svoj uspjeh pozivaju na vlastitu fino usavršenu vještinu držanja pozornosti. Na pitanje o njegovom posebnom genijalnosti, Isaac Newton je odgovorio da je, ako je otkrio bilo kakva otkrića, “više zbog pažnje pacijenta nego zbog bilo kojeg drugog talenta”.
Danas je naša kolektivna volja da obratimo pozornost prilično slaba. U ne tako dalekoj budućnosti možda ćemo čak koristiti nove uređaje koji će nam pomoći da prevladamo nenamjerne deficite pažnje koje stvaraju današnji uređaji. Naši “tehnološki guverneri” tada će nas podsjetiti da postavimo mentalne granice kada pokušamo učiniti previše, prebrzo, sve odjednom.
Pa opet, možda ćemo se jednostavno prilagoditi i prihvatiti ono što je James Gleick nazvao “stečenom nepažnjom”. E-mailovi koji se slijevaju, mobiteli koji neprestano zvone, poruke koje non stop pristižu.. postati će tek pozadinska buka.
Obzirom na to što su nam pokazali neuroznanost i anegdotski dokazi, ovakvo stanje stalnog intencionalnog samoodvlačenja moglo bi biti duboko štetno za individualno i kulturno blagostanje.
Kada ljudi rade svoj posao samo u “međuprostorima njihovog lutanja uma”, s mrvicama pažnje usredotočenim na mnoge konkurentske zadatke, njihova kultura može dobiti informacije, ali će sigurno oslabiti u mudrosti.
Uredila: Sanja Paić
Foto: Unsplash
Kategorija: Psihologija
