Poznata pjevačica je u dokumentarnom filmu “Gloria Gaynor: I Will Survive” opisala kako je nastao njen najveći hit, ali i sve što je u životu prošla, odnosno taj film je njena životna ispovijest. Za pjevačicu je to bila vrlo osobna himna otpornosti i ustrajnosti jer je izdržala i preživjela sve. Od siromaštva i seksualnog zlostavljanja tijekom odrastanja, do lošeg vođenja od strane njezina bivšeg supruga, do „smrti“ disko glazbe. Gloriu Gaynor s petero braće i jednom sestrom odgajala je majka u jednosobnom stanu. U to vrijeme su bez obzira na siromaštvo bili jako sretni jer su bili voljeni od majke. Prvu traumu je preživjela sa 12 godina kad ju je seksualno zlostavljao tadašnji majčin ljubavnik. Sa 17 godina ponovno je bila seksualno zlostavljana. Bio je to bratić njenog dečka. Gaynor je patila u tišini, ali traume su ostale i godinama se osjećala nedostojno. Gloria te traume radi zlostavljanja vidi i kao razlog zašto je prihvaćala maltretiranje i loše vođenje od strane bivšeg supruga. Nesreću je imala i tijekom nastupa 1978. godine kad je pala preko monitora, ali je ustala i nastavila s nastupom. Nakon toga je otišla kući, a ujutro se probudila paralizirana od struka prema dolje. Bila je u bolnici nekoliko mjeseci i operirana joj je kralježnica. Nije znala hoće li ikad više hodati. Na sve to se još nadovezalo i odbijanje obnavljanja ugovora od strane diskografske kuće.
No, Gloria se nije predala ni kad je bilo najteže. Stvorila je pjesmu I Will Survive i izmolila diskografsku kuću da je objave. Ono što zvuči nestvarno, pjesma je izvorno objavljena kao B-strana njeneobrade pjesme “Substitute” grupe Righteous Brothers, a postala je njezin prvi i jedini hit broj 1 te osvojila prvi i jedini Grammy za Najbolju disko pjesmu 1980.
Poruka pjesme je jaka: ako odrastete uz roditeljsku i obiteljsku ljubav, skupit ćete snage za prebroditi poteškoće nastale kako u svojoj zajednici tako i u poslovnom okruženju. Poruka pjesme vrlo je primjenjiva u mnogim situacijama pa i u našoj prometnoj džungli. Prvi korak je uloga roditelja. Koliko vas ili nas roditelja ste vozili svoju djecu u izlazak i vraćali ih nazad samo da bi bili sigurniji s njima u noćnom prometu? Koliko vas dovozi djecu do škole? Koliko roditelja brine za djecu dok su na moru i izvan njihova vidokruga? Istina, jednim dijelom je to roditeljski strah, ali veliku ulogu imaju i brojne prometne nesreće s unesrećenim mladim osobama. Prometni sustav nije zadovoljavajući i logičan je strah.
Zatim je tu i naša zajednica u kojoj živimo i djelujemo. Ona je još najviše zadovoljavajuća jer ljudi imaju sklonost brinuti za one s kojima se poistovjećuju i s kojima osjećaju pripadnost. Ipak, kao i u slučaju seksualnih zlostavljača u životu Glorie Gaynor, tako se povremeno u našim lokalnim situacijama pojave zlostavljači u prometu. Vozač istuče drugog vozača, prolazak preko pješačkog prijelaza bez zaustavljanja, onaj s jačim vozilom prisilno miče onog s manjim vozilom ili pješaka, guranje u javnom prijevozu i tako redom.
I što tu radi prometno okruženje vezano za prometnu struku najbolji primjer daje par minuta vijesti u večernjem dnevniku koje su slijedom išle ovako:
• Priča o uvođenju vinjeta koja se čeka već više od 15 godina bez imala zabrinutosti što su godinama redovi bespotrebno beskonačni. Naravno da će dio vozača stisnuti gas kad nakon 45 minuta čekanja u redu prođe naplatne kućice.
• Neistinita priča o prvom elektromotornom vlaku u regionalnom prometu na relaciji Sisak – Zagreb, uz hvaljenje vrhunskog „hrvatskog“ proizvoda koji se ne može plasirati na zahtjevno tržište Europske unije do banaliziranja lošeg stanja pruga i iskakanja vlaka u teškim uvjetima. Naravno i tu su obećanja da će u narednih beskonačno godina uložiti milijarde u modernizaciju željezničke mreže.
• Sudar glisera i ribarskog broda kod Murtera u kojem je smrtno stradao kuhar. Nešto što je već godinama postalo normala da sad već razmišljamo gdje i kako plivati, a kamoli voziti čamac ili brod.
• Tjelesni napad na dva brata turista koji su pješice krenuli iz kluba. Danas je postalo normalno na ulici nekoga istući do smrti ili težeg ozljeđivanja.
Ovih par vijesti uzeli su nekih 5 minuta jednog večernjeg dnevnika. Svaka normalna osoba mora se osjećati uzrujano i nesigurno uz takvo stanje. Logična poruka nakon sinoćnjeg dnevnika bi bila: Tko preživi, pričat će“, ali već smo mi tih nepravdi i prometnih zlostavljanja puno preživjeli pa ću se držati one moćne poruke od Glorie Gaynor: „We Will Survive“!
Autori: Dražen Kaužljar
Foto: Internet
