U staroj Jugoslaviji pričao se vic o probijanju tunela koji se kopao s obje strane brda. Izvođače su pitali hoće li se te dvije strane spojiti ili će proći jedna pored druge. Odgovor je bio zanimljiv: „Ako se spojimo, imat ćemo jedan tunel, a ako se ne spojimo, imat ćemo zasebnu cijev za svaki smjer vožnje.“ Stav je bio pozitivan i pobjednički u svakom slučaju. Kad je u pitanju rekreativno trčanje, svako kretanje je pobjeda i uspjeh. Svaki novi korak vuče prema sljedećem, a osjećaj zadovoljstva nakon treninga postaje pozitivna zaraza. Ono što dodatno veseli, svako sudjelovanje na utrci nagrađuje se medaljom. I tako, malo po malo, od koraka ili dva, od kilometra do dva pa sve do priprema za utrke. Za utrke na 5 i 10 kilometara ništa se posebno ne pripremam. Plan je jednostavan, trčim samo kad sam u prilici i koliko mogu. Još ako sam u društvu sa svojim psom Tijom, zadovoljstvo je potpuno. Kad se pripremam za polumaraton, obično radim kombinaciju trčanja. Svaki tjedan napravim jedno trčanje u brdo, jedno dugo trčanje na vrijeme i na duljinu, zatim dva kratka i lagana trčanja te bar jedno brzo trčanje.
Ovu godinu započeo sam drugačije jer planiram otrčati od 20 do 30 utrka u godinu dana, od toga desetak polumaratona. Sve to zahtijeva ozbiljniju pripremu. Zbog toga sam odlučio pratiti Garminov plan treninga za polumaratone. Uz to sam pročitao i nekoliko tekstova o bitnim stvarima vezanim za takve trke. Svidjela mi se kombinacija laganih trčanja, brzih treninga s intervalima i ubrzanjima te dugih treninga. Prilagodio sam također i prehranu. Već nakon dva tjedna bačen mi je prvi mamac. Na jednom treningu sam prvi put pretrčao udaljenost od 30 kilometara i nakon toga poželio istrčati svoj prvi maraton. Sad je izazov postao još veći, ali treba ići korak po korak i uživati u svakoj novoj utrci. Prvi korak je bila Slavonska trka u Slavonskom Brodu. Tog nedjeljnog jutra radio sam sve prema planu. Ustao u 5 sati i otišao u šetnju sa svojom ljubimicom Tijom. Pozitivna energija je bila tu pa je polazak bio opušten. Osigurao sam se tekućinom i laganim namirnicama za put prije utrke. Usput preuzeo dres u Novskoj te na odredište stigao sat i pol ranije. Preuzeo startni paket i upoznao stazu, zagrijao se i s nestrpljenjem čekao početak utrke. Kiša nije padala i temperatura zraka je bila idealna za trčanje. Utrka je bila brza i ugodna jer su ostali trkači bili društveni pa je pao i poneki razgovor i riječi podrške. Staza je bila suha, asfaltirana i ravna pa su kilometri lagano prolazili. Prošli smo ispod cestovnog mosta prema BiH, pored autobusnog i željezničkog kolodvora te izloženih lokomotiva i tramvaja. Dobar dio trčao se uz samu Savu, moju najdražu rijeku. Pogled je bio prelijep.
Pred kraj utrke pretrčao sam jednog mladića koji je imao želučanih poteškoća, ali i jednog trkača svojih godina koji je na moju podršku odgovorio: „Samo sam se u jednom trenutku raspukao.“ Zadnjih 500 metara sam dodatno ubrzao i prestigao jednog izvrsnog trkača koji je prihvatio moj „izazov“ i počeo me sustizati. Pomislio sam zašto ga ne pustim pa cijelu je utrku bolji, a mene još čeka i povratak za Zagreb. Tako je on u cilj ušao korak ispred mene, ali… Službeno vrijeme je pokazalo kako sam ja bio brži. Zadovoljan svojim novim osobnim rekordom na 21, 097 km pri dodjeli medalja za starosne kategorije sam rekao da je moja ipak srebrna medalja. Za mene je to bila srebrna medalja boje slavonskoga žitnog polja. No i pored svih priprema i planiranja, uzbuđenje je napravilo svoje. Nisam se odmah presvukao i narednih tjedan dana sam se borio s upalom sinusa.
Utrku je organizirao Ultra maraton klub Mazator iz Slavonskog Broda (https://www.mazator.hr/). Osim službene utrke polumaratona tu su još bile dječje utrke te utrke građana na 5 i 10 kilometara s više od 500 sudionika. Osim Slavonske trke Ultra maraton klub Mazator organizira prepoznatljivu utrku Polojska ultra.
Ako se odmaknem od sportskog dijela ove priče i prebacim na prometni, dio nužno je reći kako je Slavonski Brod važno geoprometno središte te kako je značajna prometna povezanost Zagreba i Slavonskog Broda. Slavonski Brod, osim željezničkog i autobusnog kolodvora, ima riječnu luku s robnim terminalom te se nalazi na glavnoj prometnici prema susjednoj Bosni i Hercegovini, odnosno cesti prema Doboju, Zenici, Sarajevu i dalje prema Mostaru i Neumu. Tu je i tvornica vozila Đuro Đaković, ali i Tvornica željezničkih vozila Slavonski Brod. Slavonski Brod je sjedište Brodsko-posavske županije pa tako ima i svoje geopolitičko značenje.
Ono što posebno u Slavonskom Brodu privlači pozornost je stara Tvrđava Brod (https://tzbpz.hr/tvrdava-brod/) koja je građena od 1715. do 1784. godine kao čuvarica granice na Savi. U to doba bila je jedna od najvećih u Europi. Ta tvrđava predstavlja monumentalni sklop utvrda koji danas čini jezgru grada. Ukupna površina tvrđave iznosila je 2 km2. Izgrađena je na poticaj austrijskoga vojskovođe Eugena Savojskog koji se istaknuo u oslobađanju od Osmanlija.
Tvrđava je mogla izdržati opsadu u trajanju od 30 dana, posjedovala je 150 topova, a u njoj je moglo živjeti do 4000 vojnika. Kvadratnog je oblika, ali posebnu ljepotu daje joj vanjski obrambeni pojas zvjezdastog oblika. U središtu se nalazi kapela sv. Ane kao jedna od dvije oktogonalne crkve na svijetu. Tvrđava Brod nikada nije napadnuta i osvojena. Neki objekti tvrđave zadržali su vojnu svrhu do 1994. godine. Danas je u ruševnom stanju i potrebna joj je detaljna obnova. Tvrđava je spomenik nulte kategorije, a pokrenut je postupak upisa tvrđave na UNESCO popis svjetske baštine. Pored kapelice u središtu Tvrđave bio je start Slavonske trke.
Prometna povezanost Slavonskog Broda i Zagreba ostvarena je dvokolosječnom i elektrificiranom koridorskom prugom koja je u lošem stanju na dionici od Novske do Dugog Sela pa je izbor na putovanje pao na vožnju automobilom po autocesti koja je u dobrom stanju od Zagreba do Novske, ali je potrebna obnova od Novske prema Slavonskom Brodu. Zbog stanja željezničke infrastrukture danas je nemoguće na utrku doći vlakom. Jednostavno nema tako rano vlaka iz Zagreba s kojim bi se do 9 sati došlo u Slavonski Brod. To ukupno znači veće troškove prijevoza i do 50-60 eura. Nije mali iznos.
Kako je utrka bila u nedjelju, povratak je značio veću gužvu zbog radnika koji iz Hrvatske te susjednih država Srbije i BiH putuju prema zemljama Zapadne Europe. Obje trake su bile gusto popunjene. Desna traka, sporija, bila je puna kamiona, autobusa i sporijih automobila, dok se lijevom trakom putovalo negdje oko 110 km/h cijelo vrijeme u koloni. Na tih 200 kilometara susreo sam se s više stotina vozila i vozači su u najvećoj mjeri bili disciplinirani i pažljivi. To je bilo posebno bitno jer je padao mrak, a kiša je jako padala pa je vidljivost bila slaba. Svega su četiri vozača pri dolasku prema meni „blicali“ kako bih se maknuo u desnu traku, iako su vidjeli kolonu na cijeloj relaciji. Registracije su im bile: slovenska, bosanska, austrijska i zagrebačka. Za četiri negativna izuzetka najbolje bi rješenje bile kamere s kaznama pri silasku s autoceste. Odluka da ne forsiram na kraju utrke pokazala se dobrom jer su umor i bolovi učinili svoje. Ukupno se može reći kako je na autocesti vladala visoka razina prometne kulture, kao što je to bio slučaj sa sudionicima Slavonske trke.
Veseli organizatori su naglašavali kako je ova utrka u tradicionalnom ritmu drmeša. To kolo i ritam je zaštitni znak utrke pa samim tim i izvrsna glazba za dodatno „nabrijavanje“ na utrku, a Tvrđava kao simbol izdržljivosti. Iako je u ruševnom stanju, temelji su još čvrsti i odolijevaju vremenu. Uloži li se u nju ponešto rada, ponovo će odisati svojom snagom i ljepotom. Izvrsna je bila kao poticaj za mjesto početka i završetka utrke. Lijepa je bila relacija trčanja i više nego ugodni domaćini pa je samim tim i ukupna ocjena izvrstan (5).
