Kao tinejdžer, s 13 godina počeo sam igrati veliki nogomet u nogometnom klubu Balkan iz Jasenovca. Od tada godinama nisam propustio niti jednu utakmicu. Kako nisam bio sklon žutim i crvenim kartonima niti ozljedama, većinom sam na utakmicama sudjelovao kao igrač, a ne navijač. Možda sam dva ili tri puta bio s druge strane ograde. Teže je bilo gledati svoje suigrače, nego biti u igri. S druge strane osjećao sam se navijačem NK Dinama.  To je bilo vrijeme kad je nastajala navijačka skupina Bad Blue Boys. Kao srednjoškolac volio sam otići na utakmice Dinama, osobito one međunarodne, iako je rijetko rezultat bio pozitivan za nas. Ipak, navijanje do stadiona ili na starom „Sjeveru“ bilo je nešto neopisivo. Jednom prilikom grupa navijača se vozila tramvajem Maksimirskom ulicom prema stadionu. Bila je velika gužva i pjesma se  orila. U jednom trenutku netko me je dotaknuo po ramenu i ženskim glasom rekao: „Gospođo, možete li mi procvikati kartu?“ Cijeli svijet mi je u tom trenutku pao. Onako mlad, buntovan i nabrijan na utakmicu bio sam osramoćen pred prijateljima koji su prasnuli u smijeh. Isti tren sam se htio ošišati na kratko, ali pomoći nije bilo. Cijelu utakmicu poslije sam ostao pomalo demotiviran. Biti navijač nije bila mala stvar, za to se živjelo, osobito pred bitne utakmice. Biti navijač nije mala stvar niti danas.

Svi mladi traže životne uzore, a mnogi od njih se poistovjećuju sa svojim sportskim klubovima, igračima i navijačkim skupinama kojima pripadaju. Na taj način osim što daju podršku klubu, dobivaju osjećaj pripadnosti zajednici i kanaliziraju svoju mladenačku energiju. Ono što ne treba zanemariti, a što se ne sviđa nadležnim organizacijama i institucijama je to što iznose svoja stajališta suprotna nametnutim pravilima, osobito onim vezanim za nedostatak ravnopravnosti i pravednosti u društvu.

Nogometni klub Jasenovac ima svoju navijačku skupinu Provokatori nastalu nakon rata. Osim po glasnom navijanju i pozitivnom raspoloženju na svim gostovanjima bili su poznati i kao glasni kritičari lošeg suđenja i nezadovoljavajućeg načina obnove ratom uništenog Jasenovca. Kao igrač NK Jasenovca i pripadne navijačke skupine Provokatori svjedočim da  uz mladost ide višak energije i buntovništvo te želja za boljim društvom.

Ponekad je taj spoj  važniji od samog rezultata. Uvrede i sukobi među navijačima znaju biti puno žešći od mojeg događaja iz tramvaja. Osobito ako njihov klub izgubi ključnu utakmicu za osvajanje prvenstva. Takva situacija dogodila se početkom travnja 2024. godine na stadionu Poljud u Splitu. Pripadnici Hajdukove navijačke skupine „Torcida“ odlučili su nakon domaćeg poraza Hajduka protiv vječnog rivala Dinama pobjedu postići u sukobu s navijačima Dinama. Srećom, policija i čuvarska služba su bili spremni i nije došlo do većeg sukoba.

Ta utakmica bila je okidač za pojačane akcije Ravnateljstva policije pri Ministarstvu unutarnjih poslova RH. Za vrijeme provođenja tradicionalne kampanje „Postani policajac: Policajac ‒ prijatelj pomagač“, Ministarstvo unutarnjih poslova RH je u suradnji s Hrvatskim nogometnim savezom organiziralo kampanju „Budi navijač, a ne razbijač“. Jedna takva akcija iz kampanje održana je u Čepinu za vrijeme proslave Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata općine Čepin.  Sljedeća akcija na kojoj sam bio prisutan održavala se  u sklopu utrke „Plavci na Bundeku“ 6. travnja 2024. godine. Cilj utrke „Plavci na Bundeku“ je bio da kroz zajedništvo u trkačkim koracima kroz Bundek i po Savskom nasipu obilježe dan kada građani, policajci i nogometaši šalju dvije snažne i jedinstvene poruke:

„Budi navijač, a ne razbijač!“

„Budi zakon! Odaberi poziv, a ne posao!“

Na samom događaju, osim utrke, predstavljen je svaki djelokrug rada Policije, prezentirana su prijevozna sredstva i ostala oprema kojima se služi Policija, a građani su bili u izravnoj komunikaciji s pripadnicima Policije. Ono što se na samoj utrci nije moglo vidjeti koliko pripadnika Policije su i sami navijači, ali jedan mladi policajac meni je tijekom utrke rekao: „Imate lijepi dres, ja dolazim iz Vukovara i navijam za NK Vukovar 1991.“ Naime, ja sam na utrci trčao u dresu NK Vukovar.

Tijekom događaja „Plavci na Bundeku“ organizirane su utrke:

• za predškolski uzrast na ‒ M i Ž ‒ utrka na 100 metara
• i 2. razredi osnovne škole ‒ M i Ž ‒ utrka na 200 metara
• i 4. razredi osnovne škole ‒ M i Ž ‒ utrka na 300 metara
• i 6. razredi osnovne škole ‒ M i Ž ‒ utrka na 600 metara
• i 8. razredi osnovne škole ‒ M i Ž ‒ utrka na 800 metara.

Nakon tih utrka krenule su utrke na 24 km i 5 km kako za građane tako i za pripadnike Policije. Relacija od 2,4 km je ujedno i dionica koja se trči na testiranju za upis u Program srednjoškolskog obrazovanja odraslih za zanimanje policajac/policajka. To je ujedno bio i „mamac“ ili poziv pridružiti se plavoj obitelji i doznati kakav bi rezultat imali kao građani na testiranju sposobnosti za prijem u Policiju. U blizini cilja bio je štand Policijske akademije s kineziolozima s kojima se moglo prokomentirati vlastiti rezultat te dobiti savjet kako na selekcijskom postupku biti još bolji/bolja. Naravno da sam prestar za upis na Policijsku akademiju, ali veliki gušt je bio trčati s mladim pripadnicama i pripadnicima Policijske akademije. Vukli su oni svoj tempo jako dobro. Ja sam trčao sa svojom ljubimicom Tijom te smo na 5 km postigli solidnih 0:25:13 (0:24:48) te osvojili ukupno 32. mjesto. Kako je Tia bila vjerojatno jedini pas na utrci, osvojila je i poneku simpatiju ostalih natjecatelja.

Neke od tema seminarskih radova koje dajem studentima Menadžmenta poslovne sigurnosti odnose se na organizaciju sportskih susreta s aspekta ponašanja navijača u prometnom smislu. Bilo da je riječ o organizaciji putovanja na utakmice i povratka s utakmica, bilo da je riječ o organizaciji na samom sportskom objektu i tokova navijača do svojih mjesta na tribinama. Pri tome naglašavam im kako se navijačima ne treba prilaziti kao nekoj negativnoj pojavi ili huliganizmu, već upravo suprotno,  na način kako su to organizirali Ministarstvo unutarnjih poslova i Hrvatski nogometni savez na utrci „Plavci na Bundeku“. Neredi navijača, osim ugroze života i zdravlja građana te velike materijalne štete i zastoja u prometu, narušavaju i ugled Republike Hrvatske te je u organizaciju potrebno krenuti puno prije, nego se kreće na utakmicu. Ti mladi ljudi puni energije, ali i bunta zbog neizvjesnosti u kojoj žive traže prihvaćanje i razumijevanje, a to je moguće jedino kroz razgovor, dijalogom. Za to je potrebno naći vrijeme i strpljenje.

Dok se to ne dogodi trudit ću se biti, ako ništa drugo, barem aktivni sudionik ili dio navijačke skupine Provokatori, ovakvih hvalevrijednih akcija i uz glasnu podršku Zaprešić Boysa i Opće opasnosti: Osam slova – Hrvatska.

Autor: Dražen Kaužljar