Početkom rata Jasenovac je ostao okupiran i tako je bilo sve do vojno redarstvene akcije Bljesak. To je za moju obitelj značilo prognaništvo i „seljakanje“ mojih roditelja prema privremenom poslu koji bi radili. Posebno teško razdoblje za mog oca, srčanog bolesnika, bio je život u Zagrebu gdje je bio okružen betonom i gradskom gužvom. Zbog toga je zamolio matično Hrvatsko željezničko poduzeće za privremeno rješenje u napuštenom željezničkom stanu u Lipovljanima. Nakon preseljenja krenuli smo s minimalnim uređenjem jer u stanu nisu postojali vodovod i kanalizacija pa nije bilo ni kupaonice, a WC je bio „poljski“, dvorišni. Ipak, bilo je lakše živjeti s dvorištem, nego u gradskoj vrevi. Nakon nekog vremena došao je dopis iz željeznica za obvezu plaćanja računa pa je i to riješeno. Roditelji su preuzeli plaćanje mjesečnih režija. I tu je nastalo iznenađenje. Uplatnice su glasile na lokalnog ophodara pruge, a u stanu je prije rata živio šef kolodvora koji je napustio Hrvatsku. Politička podobnost i funkcija šefa kolodvora bile su dovoljne kako bi se izigrao službeni izbor vijeća za dodjelu stanova. Podobnost i privilegiranost duboko se ukorijenila u naše društvo davno još u bivšoj Jugoslaviji. Problem nepravednosti i nepoštenja za mnoge građane pa i branitelje postao je preveliki teret s kojim se nisu znali nositi u samostalnoj Hrvatskoj.

Odlazak na memorijalnu utrku Tenja – Čepin i upoznavanje s trkačima Udruge maratonaca SMŽ „Heroji ne umiru“ stoga je bio višestruko izazovan. Jedva sam ih čekao upoznati  jer se većina branitelja koje poznam predala ili prepustila alkoholu pa samim time jako narušila vlastito zdravlje. Jedan dio tog prepuštanja svakodnevnom životu svakako je i posljedica sudjelovanja u ratu, ali i teško nošenje s nepravdama i nepoštenjem nakon rata. Ipak, na ovoj utrci ni u jednom trenutku nije bilo riječi o tim teškim unutarnjim bitkama. Ovo je grupa ljudi koja trči, koja se ne predaje, koja se na svoj način bori iz dana u dan. Grupa ljudi koja spaja različite krajeve u Hrvatskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini. Upoznavanje s njima bilo je i bolje  od očekivanog. Sastav je bio raznolik, od starijih članova pa i invalida Domovinskog rata do mlađih članova koji strastveno podržavaju ovu iskusnu ekipu veterana. Ono što je kod njih dodatno bitno je i njihovo iskustvo u utrkama maratona. Svatko od njih ih je istrčao više, nego ja sveukupno od svih svojih službenih utrka. Znanje koje su prenosili je bilo iznimno dragocjeno. Zbog svega navedenog nije mi bio problem istrčati cijelu relaciju.

Drugi dio posebnosti je obilazak toga ratom napaćenog dijela Slavonije i to još trčeći. Nikad prije nisam bio u Tenji i zanimalo me kako izgleda ta nepregledna ravnica. Gdje je pozicionirana u odnosu na Osijek, koja sva mjesta prolazimo i gdje je odredište? Koliko je sela i kuća obnovljeno? Kakva je prometna infrastruktura? Ima li ljudi? Puno drugih nepoznanica na koje sam tražio odgovore.

Utrka  je trebala početi u 7 sati kako bi do 9 bili u Čepinu i u tom vremenu pretrčali 17 kilometara. To je značilo susret s ostatkom ekipe u Novskoj na naplatnim kućicama, odnosno polazak iz Zagreba u 5 sati. Kad sam ušao u kombi, još je bio mrkli mrak pa sam ljude upoznavao tek po dolasku u Tenju. U Tenji smo preuzeli i nove dresove Udruge maratonaca SMŽ „Heroji ne umiru“. Start utrke kasnio je sat vremena zbog čekanja na dolazak policijske pratnje, a i u Tenji smo saznali kako se ne trči 17, nego 21 kilometar. S obzirom da na memorijalnim utrkama planiraju tempo trčanja od 6 minuta za jedan kilometar, bilo je jasno kako do Čepina nećemo stići do 9 sati, ali to toliko nije bilo ni bitno.  Radi starijih i bolesnijih trkača plan je bio stati na minutu-dvije nakon pretrčanih svakih 5 km kako bi se popila voda. I tako je bilo. Sunce se polako dizalo na nebu, a mi smo osvajali kilometar za kilometrom. Na početku grupe je dvojac trčao sa zastavama. Putem su nas pozdravljali ljudi koje smo susretali i trubom  su nas pozdravljali vozači u automobilima. Kratko smo se zadržali na spomen obilježju stradalima u Domovinskom ratu. Grupa se  držala kompaktno kako ne bi bilo razdvajanja.  Vidjelo se iskustvo i uigranost trkača u ovakvim memorijalnim utrkama. Kako tempo nije bio prejak, tijekom trčanja mogli smo razgovarati, većinom su to bile šale i smijeh te doživljaji s natjecateljskih i ostalih memorijalnih utrka.  Uspio sam razgledati sve oko sebe pa i napraviti poneku fotografiju i snimku s utrke.

Kad smo došli na par kilometara do cilja u Čepinu, već smo bili u zaostatku s vremenom većem od  jednog sata pa je bilo razmišljanje da li da ubrzamo malo ili ne. Ipak se  tempo i dalje zadržao kao i kod početka utrke. Nervoza se javljala kod organizatora jer su planirali sačekati s početkom programa nakon našeg ulaska. U jednom trenutku policijski službenik je ubrzao do čelnog kombija i rekao kako su poručili da se do Čepina povezemo jer govornici više ne mogu čekati. Vjerojatno su planirani i određeni politički govori budući da je bilo predizborno vrijeme. I to je trenutak koji ću zauvijek pamtiti. Svi redom su se usprotivili tom zahtjevu i rekli kako će dotrčati i ta tri kilometra do cilja. Nakon dugo vremena sam prvi puta vidio da se netko ne podređuje podobnim naredbama. Kratko su policijskom službeniku odgovorili da neka program počne bez nas, a mi ćemo dotrčati do cilja. Tako je i bilo.  Nastavili smo svojim tempom. Ubrzo smo bili u Čepinu gdje su nam se pridružile dvije djevojčice, vjerojatno kćeri ili unuke nekog od veterana Domovinskog rata. S njima smo trčali kroz Čepin i pred sami dolazak raširili smo sve zastave i utrčali na mjesto obilježavanja i osnivanja UHDDR Čepin. U tim trenucima program je kratko stao, ljudi su nas pljeskom pozdravili i govor se nastavio dalje.  Nakon toga smo  položili vijenac na spomenik poginulim borcima te se družili s domaćinima.

Podobnost i privilegiranost određenih skupina građana i dandanas je prisutna, kako u političkom i gospodarskom životu tako i u prometnom sustavu. Provedena istraživanja pokazala su da prometnih recidivista u Hrvatskoj nema više od 3000, no zabrinjavajuće je da oni prouzroče više od petine svih prometnih nesreća.[1] Navodim neke od primjera na tu temu:

• „U utorak, 19. prosinca oko 21 sat, u mjestu Mošćenica na petrinjskom području, dogodila se prometna nesreća s materijalnom štetom. Do nesreće je došlo kada je 22-godišnjak upravljao automobilom sisačkih registracija bez položenog vozačkog ispitate je uslijed neprilagođene brzine sletio van kolnika. U ovoj prometnoj nesreći nije bilo ozlijeđenih osoba. Kako se radilo o recidivistu, uhićen je i sljedećeg dana doveden na Općinski sud u Sisku.“[2]
• „Zbog učestalih prometnih prekršaja, bez svog mercedesa trajno je ostao 52-godišnjak koji je na Općinskom prekršajnom sudu u Makarskoj, osim što mu je oduzet automobil, osuđen i na zatvorsku te novčanu kaznu.“[3]
• „Nedavnom odlukom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Smiljanić protiv Hrvatske�od 25. ožujka 2021., zahtjev broj 35983/14, usvojen je zahtjev roditelja poginule osobe u prometnoj nesreći koju je skrivio višestruki prometni recidivist zbog neučinkovite primjene propisa o sigurnosti prometa na cestama, što predstavlja povredu članka 5. Konvencije– prava na život. Utvrđena je povreda prava na život u materijalnom i proceduralnom aspektu jer domaćim zakonom nije osiguran odgovarajući regulatorni okvir kažnjavanja počinitelja prometnih prekršaja koji ih učestalo ponavljaju što je dovelo do nepovjerenja javnosti u poštivanje vladavine prava i sposobnosti vlasti da spriječe pojavu sličnih nezakonitih djela.“[4]

Maratonci su na utrci rekli NE vožnji do cilja, članovi UHDD Čepin su na proslavi rekli NE nasilju na stadionima. Može li  prometni sektor reći NE rizičnom ponašanju na našim prometnicama?

[1] https://www.glas-koncila.hr/opasna-skupina-na-cestama-petinu-prometnih-nesreca-skrive-oni-koji-su-ih-vec-bili-pocinili/ 05.06.2024.

[2] https://sisacko-moslavacka-policija.gov.hr/vijesti-8/recidivist-u-prometu-izazvao-prometnu-nesrecu/40639 05.06.2024.

[3] https://vijesti.hrt.hr/hrvatska/prometni-recidivist-ostao-bez-mercedesa-11313419 05.06.2024.

[4] https://www.iusinfo.hr/aktualno/u-sredistu/visestruki-prometni-recidiv-kao-povreda-prava-na-zivot-45413