Kad sam rekreativno počeo trčati, bio sam jedan od rijetkih na cesti. Pomalo čak i čudak. Zbog toga su se ljudi znali ponekad okrenuti za mnom, a bilo je situacija kad su mi svirali ili nešto dobacivali iz automobila. Danas je situacija drugačija. Broj rekreativnih trkača se povećava pa sve češće se može vidjeti ljude u šarenoj sportskoj odjeći i obući kako trče uz i po asfaltnim prometnicama bilo da je rano ujutro ili kasno navečer. Međusobno se pozdravimo i nastavimo u svojem smjeru. Primjedbe koje ostaju sad se više odnose na zagađeni zrak uz cestu zbog velikog broja automobila. Zbog toga se dobar dio rekreativnih trkača odlučuje za trčanje po šumskim stazama i brdovitim terenima. Te staze su ipak nešto udaljenije od naših domova pa je i broj trkača na njima manji.

Ipak sve je više trail utrka pa i trail liga. Jedna od njih je Trail liga Strmac u organizaciji Atletskog kluba Nova Gradiška. Klub postoji od 2002. godine, a pozornost su mi privukli njihovi izvrsni trkači i trkačice na Jasenovačkoj utrci. Prošle godine sam se s njima povezao putem društvenih mreža,  ali i uživo na Ranger RUN  utrci u Krapju. Koliko su brza i kvalitetna ekipa, pokazali su na Slavonskoj utrci u Slavonskom Brodu. Tad sam potvrdio i dolazak na zadnje kolo Trail lige Strmac.

Odlazak na tu ligu nije bio jednostavan iz nekoliko razloga: održava se vikendom (neka kola su održavana i nedjeljom) pa je bilo teško uskladiti obveze jer se ipak gubi cijeli dan, održava se u zimskim danima što utječe i na samu vožnju do Nove Gradiške i nazad.

Dolazak u Novu Gradišku na zadnje kolo ipak je bilo nešto ugodnije i opuštenije. Vrijeme je bilo oblačno, ali toplo, bez padalina. Utrka za mene nije imala natjecateljski značaj pa sam sa sobom poveo i svoju ljubimicu Tiju. To je bila utrka za opuštanje nakon napornog polumaratona u Slavonskom Bordu. Staza od 6 km nije preduga, ali je zato bila izuzetno lijepa i atraktivna. Nije bilo prevelikih uspona pa se mogla razgledavati priroda, a na nekoliko mjesta smo prelazili i vodom napunjene potoke. Osim veselih članova Atletskog kluba Nova Gradišta na startu i cilju nas je dočekivao vedar, razgovorljiv i otvoren domaćin. Kako su trail trčanja još uvijek manje zastupljena od cestovnih i kako je to još uvijek klupska liga, pokazalo je zadnje kolo. Mislim da sam bio jedini sudionik utrke koji nije član njihova atletskog kluba. Vrhunska sportska i ljudska ekipa  nalazi se u Atletskom klubu Nova Gradiška.

Najbolji sudionici u muškoj i ženskoj kategoriji su dobili zaslužene pehare, a druženje je nastavljeno uz kolače i pivsko ili bezalkoholno osvježenje. Pozdravili smo se uz njihovu najavu Psunj Traila početkom svibnja.

Nova Gradiška osim što je svega 55 km bliže od Slavonskog Broda mjesto je rođenja i odrastanja mojih roditelja. Na gradskom groblju su sahranjeni moj otac i ostala rodbina. Zbog svih njih znam za sebe reći kako sam Slavonac. Iako smo se selili kako je otac dobivao posao na željeznici i odrastao u Stazi pored Sunje i Jasenovcu, sestra i ja kao djeca ljetne praznike smo provodili u Ljupini. Centar

Ljupine je od željezničkog kolodvora Nova Gradiška udaljen 5,5 km i često smo tu relaciju prolazili pješice. Ulica kojom smo išli nazivala se Priključak jer je to bio spoj Nove Gradiške s tadašnjom cestom Bratstva i jedinstva. Zbog toga je njom prolazilo jako puno automobila, a često su bile i prometne nesreće u kojima su živote gubili i oni najmlađi. Nakon izgradnje autoceste promet prema gradu je prebačen 2 km dalje prema istoku. No tada, u toj dobi mi se ta relacija od 5,5 km činila kao vječnost. Nisam mogao niti zamisliti da ću jednog dana trčati po cestama i to puno veće relacije. I danas se sjećam koliko mi je to hodanje izazivalo stresa i koliko su se roditelji trudili biti pozitivni. U to vrijeme je željeznički promet u kolodvoru Nova Gradiška bio velik. Dok bi čekali putnički vlak za Jasenovac, gledao bih teretne vlakove kako prolaze kroz kolodvor, a brzi vlakovi su bili pretrpani putnicima. Tada sam se prvi puta vozio, u  svemirskim, „Mađarima“ putničkim garniturama proizvedenim u Mađarskoj. O njima su the Animatori ispjevali i pjesmu.

Još jedan detalj vezan za putovanje su bili odlasci na groblje. Do prije 15 godina je bilo moguće sjesti u 9 sati na brzi vlak iz Zagreba za Vinkovce, sići u Novoj Gradišci i imati sat vremena za otići na groblje koje je blizu željezničkog kolodvora te se nazad ukrcati na brzi vlak za Zagreb. Danas je to nemoguće. Zbog toga biram onu skuplju opciju, a to je automobil.  Tako sam automobilom došao i na ovu utrku.

Koliko je javni prijevoz bitan za mobilnost građana pokazuje upravo potreba povezanosti s roditeljima. Nakon oslobađanja Jasenovca i povratka kući, moj dolazak k njima izgledao je tako da sam vlakom putovao 1 sat i 15 minuta do Novske, i onda stopirao do Jasenovca i do sat i pol. Nemogućnost dolaska u Jasenovac bila je ključni okidač za kupnju mog prvog automobila koji je kasnije, naravno, ostao roditeljima. Pokušaj dolaska starijih roditelja do nas u Zagreb ukazivao je još jednu manu javnog prijevoza. Nepostojanje autobusnih linija su izbor putovanja usmjeravale na vlak. Poteškoće s vlakom nastaju kad u kolodvoru ne postoji čak niti uređena površina za ukrcaj i iskrcaj putnika. Kod starijih osoba to izaziva poseban stres. Još kad se mora presjedati u autobus radi radova na pruzi, odluka je laka. Starije osobe, naši roditelji neće dolaziti. Jedini način je da dođemo automobilima po njih što opet značajno poskupljuje cijelo putovanje. Rješenja nisu niti skupi domovi za starije jer si to više ne mogu priuštiti, a često niti stiskanje u stanovima svoje djece. Osjećaju se kao višak, a i smanji im se kretanje na minimum što povećava stvaranje bolesti. Koliko je ovo sve točno, vidjet će se na kraju godine kad izađu podatci  o putovanju umirovljenika  vlakovima zbog besplatne prijevozne karte.

Zaključak za ovu utrku trebao bi biti u poveznici novog i starog, suvremenog i tradicionalnog, kako načina života tako i sporta. Nova Gradiška je mjesto iz novije povijesti, vezano uz smještaj graničara za obranu od Turaka, a nešto iznad nje smješta se stari grad Cernik kroz koji se ide prema Strmcu gdje je smještena specijalizirana bolnica u kojoj se nalaze starije osobe s neizlječivim bolestima. Čisti zrak i lijepa priroda su nešto što im olakšava bol i patnju.

Suvremeni ljudi trče gradskim ulicama jer je to najbrži i najjeftiniji način, ali odlazak u šumu,  na brdo i u prirodu je ipak ugodniji i zdraviji oblik rekreacije. Još kad te tamo dočeka vesela ekipa poput mojih domaćina iz Nove Gradiške, zadovoljstvo je veće. U novo staru priču se uklapa i prvi album grupe the Animatori: „Anđeli nas zovu da im skinemo krila“ koji ne samo da zvuči kao da je sniman danas, nego su teme koje obrađuje zapravo vječne, odnosno bezvremenske, a snimljen je prije 40-tak godina. Napravio ga je Krešimir Blažević koji je sam za sebe govorio da je iz Slavonskog Broda u Zagreb došao sa šeširićem koji ima trobojnicu i kulenom pod miškom i kao takav ušao u legendu. Sve nakon toga je sadašnjost i prošlost.