Kad sam počeo studirati, nisam imao koga pitati za savjet što i kako učiti. Ta visoka razina obrazovanja bila je velika nepoznanica. Nije bilo čak niti razrednice ili razrednika koji bi pomogli. Nije bilo ni među ispitanima pa je većina predmeta ostajala za polaganje na ispitnim rokovima. Sve to je rezultiralo s puno učenja, ali i ponavljanja ispitnih rokova. Na prvoj godini sam imao 12 kolegija, a ukupno sam izlazio 23 puta na ispite. Skoro svaki ispit dva puta. S jednim sam imao sreće, riječ je o Špediciji. Profesor je rekao: „Kome ostane samo moj kolegij i prođe pismeni dio ispita, dat ću mu najmanje dvojku.“ Kako sam uspio položiti sve ispite te proći pismeni dio na Špediciji, došao sam na usmeni i rekao kako nam je obećao prolaznu ocjenu, ako nam je to zadnji ispit. I tako sam završio prvu godinu svog studiranja. Ipak, svi ti padovi ispita ostavili su traga na mojem daljnjem studiranju te sam od druge godine sve ispite prijavljivao kad sam bio u potpunosti spreman. Nanizao sam tako skoro 30 ispita koje sam položio iz prvog pokušaja. U poslovnom dijelu života sam u jednom dijelu bio zadužen za uključivanje djelatnosti i radnika Croatia Carga (špedicije) u sastav HŽ Carga (prijevoznika). Isto tako sam u svojoj nastavničkoj karijeri u većini kolegija predavao poglavlja vezana uz špediciju. Možda nisam morao spremati Špediciju za kraj prve godine fakulteta, ali sam ju putem morao naučiti.
Hendrix Half je priča o povezivanju kvalitete studiranja s bavljenjem sportom.
Hendrix Half obuhvaća utrke na 5 i 21 km. Obje se trče po nasipu uz rijeku Savu. Kraća utrka se proteže ukrug od Hendrixovog mosta do Mosta slobode i onda nazad prema Savskom mostu i do cilja uz Hendrixov most. Ove godine bilo je 326 trkača, od toga je bila 151 žena i 175 muškarac. Najbrža žena istrčala je 5 km za 21:31 sekundi, a muškarac za 17:18 sekundi. Utrka na 21 km trčala se od Hendrixovog mosta prema zapadu, pored Jaruna sve do mosta Jankomir gdje se prelazi na drugu stranu i pored Golf centra Zagreb i Arene Zagreb vraća se prema Savskom mostu i cilju uz Hendrixov most. Nastupilo je 236 trkača, 58 žena i 178 muškaraca. Najbrža žena stigla je za 1:49:40, a muškarac za 1:26:01.
Organizator utrke Hendrix Half je Atletski klub Sljeme o kojem sam već pisao kod utrke Holjevka pa je ovdje zanimljivo dodati samo neke posebnosti tog kluba. Svaku utrku, pa i Hendrix Half, kao da organiziraju za svoju dušu. Okrenuti su svojim trkačima i svojim prijateljima, a ostalima je omogućeno da uživaju u tom događaju. To se može vidjeti pri najavi natjecatelja koji ulaze u ciljnu ravninu jer je puno više naglaska na one koji dolaze iz Atletskog kluba Sljeme. Slično je i sa službenim fotografijama na kojima su njihova omiljena lica. Naravno, tu je i tradicionalni rock bend i pivo kao tradicionalni i zaštitni znak atletskog kluba Sljemena. Netko će možda reći kako je to pomalo sebično pa i ekscentrično, ali meni je ta poruka koju odašilju simpatična: „Mi smo tu kako bismo trčali i uživali u prirodi i sportu, pridruži nam se ako želiš!“ I naravno, kao i svake godine organizator se dizajnom medalja i majica potrudio dodatno podići atraktivnost Hendrix Halfa.
Što se tiče mog osobnog rezultata, ako se usporedi vrijeme od 1:47:22 koje sam istrčao na utrci od 21 km, stigao sam 35. u poretku, a da pri tome nisam forsirao jer sam se „čuvao“ za natjecateljski Osječki polumaraton. Riječ čuvao je pod navodnicima jer koliko god sam se pokušao štedjeti, utrka me uvijek ponese i želim ju završiti u najboljem izdanju. Tako da je i rezultat u sredini jer je ovo treći Hendrix Half kojeg sam istrčao. Na prvom je bio najbolji postignuti rezultat oko 1:39, a drugi s najlošijim rezultatom od 1:48. Na okrjepnim stanicama koje su bile na 5., 10. i 16. kilometru bili su vrlo ljubazni i veseli volonteri.
Kako je Hendrix Half bio trening utrka, na nju sam poveo i svojeg psa. Istina, Tia se pridružila na devetom kilometru, nešto malo prije mosta Jankomir, a sve kako bi izbjegla buku iz zvučnika u startnoj liniji. Na zadnjoj okrijepi dočekao nas je fotograf s okvirom od Hendrix Halfa te nekoliko veselih pasa pa i zdjelica za vodu koju je koristila i Tia. Za nju je temperatura tijekom utrke bila ipak previsoka i jedva je čekala kraj utrke i bijeg od buke na ciljnoj liniji.
Iako je bilo pomalo vruće, uvijek je užitak trčati ovu utrku zbog pejzaža koji nas okružuje. S jedne strane je rijeka Sava, a s druge različiti sportski objekti kao što su jezero Jarun, golf tereni i velika dvorana Arena. Tijekom utrke naišao sam i na izuzetno ugodnog maratonca iz Slovenije koji je tjedan ranije trčao super maraton „Od Kaptola do Kaptola“, na relaciji od Zagreba do Čazme. Općenito, natjecatelji koji se kreću u tim „sporijim“ vremenima naklonjeniji su veselim razgovorima i šalama.
Ovogodišnja utrka Hendrix Halfa poveznica je studiranja, trčanja i medalje zbog toga što su na njoj sudjelovali studenti, budući menadžeri sigurnosti, a sve kako bi se podigla svjesnost o opasnostima s kojima se susreću aktivni sudionici u prometu. Ukupno je na utrci od 5 km bilo 15 studentica i studenata. Samo se jedan student aktivno bavi sportom, nogometom, a za sve ostale ova je utrka predstavljala veliki izazov te su počeli s pripremama 2 mjeseca ranije. Neki su tu utrku ozbiljnije shvatili te su napravili 2 do 3 tjedna treninga. Ipak, kod svih je bila prisutna određena nervoza, hoće li se uspjeti istrčati ili ne. Na kraju su svi uspjeli i bili oduševljeni samim događajem i svojim mogućnostima. Zbog toga je jedan dio njih odlučio nastaviti trenirati i pokušati s nekom novom utrkom. Kako je moja utrka dulje trajala, sačekali su me u obližnjem kafiću te smo napravili lagani team-building i obradili temu aktivnih sudionika u prometu koja je jedno od 13 područja Nacionalnog plana sigurnosti cestovnog prometa do 2030. godine. To područje obuhvaća pješake i bicikliste kao jedne od ugroženijih sudionika po pitanju sigurnosti prometa, a studenti su kao natjecatelji imali prilike i sami biti aktivni sudionici u prometu. Zaštićeni od motornih vozila, ali mogli su cestovni promet doživjeti izvan konteksta svojeg studija i zaposlenja.
Studenti su bili oduševljeni medaljom koju su dobili na kraju utrke što je dobar znak da bi traženje preventivnih rješenja trebalo biti učinkovitije od represivnih mjera.
Današnja rješenja o unaprjeđenju sigurnosti prometa koja se pretežno temelje na analizi uzroka nesreća i izvanrednih događaja potrebno je pomaknuti korak ispred i istraživati hazarde, odnosno izvore opasnosti. Želi li se postići cilj utvrđen u Vision Zero, a to je težnja k nula smrtno stradalih i teško ozlijeđenih u prometu, nije dovoljno „etiketirati“ sudionike u prometu kroz prometnu nekulturu. Potrebno je pratiti ponašanje sudionika u prometu i prepoznavanje njihovih pogrešaka u ponašanju koje mogu dovesti do nesreća. Na taj način se gradi sigurna infrastruktura, odnosno infrastruktura koja već u svojem planiranju uključuje sudionike u prometu kao nesavršena bića sklona pogreškama.
Isto tako, potrebno je podizati svijest o važnosti zdravih oblika prometa i kretanja te smanjivanju korištenja osobnih automobila. Cijela ova ideja je i došla zbog jednog specifičnog pitanja: „Koliko ste često aktivni sudionik u prometu?“ te čestog odgovora u studentskim zadaćama: „Svaki dan nekoliko sati provodim u automobilu.“ Povratak pješačenju i vožnji biciklom pa i korištenju javnog prijevoza će smanjiti broj motornih vozila na cestovnim prometnicama pa samim time smanjiti i mogućnost stvaranja nesreća.
Utrka Hendrix Half sa studentima, budućim menadžerima sigurnosti, izravan je pristup prema budućim kreatorima sigurnosti prometa na cestama, kako bi ih se izbacilo iz „zone ugode“, odnosno stava da je sve tako kako je i ne može se ništa promijeniti. Pjesma u pozadini videa „Vjeruj u mene“ je vjera u mlade generacije koje će naše prometnice učiniti sigurnijima.
