Prijatelji me često opisuju drugima  s  izjavom: „On je maratonac.“ Nakon toga moram pojašnjavati kako nisam maratonac i da je najviše što sam otrčao, i to nekoliko puta, bio polumaraton. No želja mi je pa i izazov otkako sam se ozbiljnije počeo baviti rekreativnim trčanjem  istrčati bar jedan maraton. S velikim divljenjem gledam sve te maratonce. Prva prilika za trčanje maratona je bilo drugo kolo Hrvatske cestovne atletske lige i Splitski maraton. Naravno, nisam se prijavio jer je za takav poduhvat potrebna dulja priprema. Zdravlje je ipak na prvom mjestu, odnosno nije nužno da je svako trčanje zdravstveno korisno. Neodlazak na 24. Splitski maraton pa makar i trčanje neke kraće relacije otežalo je mogućnost opisivanja samog ugođaja iz Splita. Zbog toga sam zamolio prijatelje s društvenih mreža, koje još nisam uspio upoznati uživo za pomoć. Riječ je o jednoj posebnoj ekipi iz kluba Ultra trkač Srbija. Za one koji  ih žele upoznati bolje preporuka je njihov dokumentarni film na YouTube kanalu: „Dani divova 3“. Njihov moto za trčanje je: „Bitno je stići do cilja, brzina nije u prvom planu.“ Zdrav i mudar pristup sportu, a možda mi se samo sviđa jer sam i sam odlučio dobro se pripremiti prije nego li se odlučim za maraton.

Splitski maraton, 24. po redu atletski događaj u Splitu, održan je 25. veljače ove godine. Splitski maraton potekao je iz „Splitskog polumaratona“  te se od 2020. godine, uz tradicionalni polumaraton, održavaju  i puni maraton i štafetni maraton. Na maratonu je sudjelovalo  više od 600  trkača , na polumaratonu oko 1400 trkača, a više od 300 trkača  na utrkama od 10 km i 5 km. Za razliku od nogometnih susreta koji su nabijeni raznoraznim pozitivnim i negativnim tenzijama, Splitski maraton je događaj prepun pozitivnih osjećaja. Ovdje se ne gleda tko je iz kojeg grada. Trčanje, osim tjelesnog zdravlja, doprinosi i mentalnom zdravlju i to se najbolje vidjelo kod sudionika. Ponekad za usporedbu kažem kako je za jedan polumaraton potrebno trčati vrijeme koliko traje prosječni igrani film. Danas je većini teško držati koncentraciju sat i pol i za film, a kamoli za trčanje. Kad je u pitanju maraton, može se slobodno reći da su u filmu prije pronašli „vojnika Ryana“, nego maratonci stigli do 41. kilometra.

Rekreativnim trčanjem počeo sam se sve više baviti kad nismo mogli okupiti ekipu za nogomet, a htio sam ostati u kondiciji. Ipak, zdravlje je ustvari bilo glavni razlog za aktivnije trčanje. Nedostatke sjedenja u uredu osam sati nadoknađivao sam trčanjem po kvartu. Ta dobra navika još je više došla do izražaja 2020. godine. U vrijeme kad je korona kucala na svačija vrata, preporuke su bile ne izlaziti iz svojih domova i na taj način se čuvati. Osobno mi je to bilo pomalo nelogično jer se imunitet najbolje jača kretanjem u prirodi i na proljetnom suncu koje je tek počelo grijati. Zbog toga sam oprezno krenuo u šetnje u kojima sam se trudio ne prilaziti nikome blizu. U to vrijeme ljudi su bili preplašeni, ali i stvarno pažljivi jedni prema drugima. Svakodnevne šetnje su vjerojatno jedina pozitivna stvar iz tog doba. Nedugo nakon uvođenja svih mjera vidio sam kako se na društvenim mrežama  pokreće virtualna utrka „Jači od korone“. Ta virtualna utrka privukla je tisuće rekreativaca da se pokrenu. Organizatori virtualne utrke, ne samo da su bili hrabri s takvom idejom, već i vrlo sposobni. U uvjetima kad je sve bilo u blokadi uspjeli su organizirati utrke s majicama i medaljama te unosom vremena u aplikaciju uz pregršt fotografija na društvenim mrežama. Priključio sam se sudjelovanjem u svim kolima te pretrčao Zagreb, uzduž i poprijeko. Usput sam zabilježio prometne značajke koje se ne vide prilikom vožnje automobila. Posebno je bilo zanimljivo trčanje od Sesveta do Vrapča. O svemu sam držao izlaganje na jednoj konferenciji te pripremio stručni rad. Iako sam ga poslao na nekoliko mjesta, nitko ga nije htio objaviti. Stav „trčanjem do imuniteta protiv korone“ nije dobro prihvaćen kod većine organizacija u Hrvatskoj.

No trčanje ima i svojih opasnosti kad je u pitanju zdravlje. Odmoru i oporavku te pravilno odmjerenom treniranju pozornost posvećuju čak i aplikacije na našim pametnim satovima i mobitelima, a treneri pogotovo.  Čak više zdravstvenom stanju, nego rezultatskom uspjehu.  Sportski savezi propisuju obvezne zdravstvene preglede za sve aktivne sportaše. Kad je u pitanju rekreativno trčanje, odgovornost je na samim trkačima koliko mogu kvalitetno procijeniti svoje zdravstveno stanje. Organizatori utrka znaju u startne pakete stavljati letke vezane uz preventivne preglede.  Koliko je to bitno pokazuju slijedeća dva primjera. Kad sam trčao polumaraton na Zagreb 21 proljetnom maratonu lagano sam prelazio Aveniju Vukovar i išao prema parkiralištu te čuo na razglasu kako govore da ulaze zadnji natjecatelji.  Tek sam kasnije saznao da se zadnji trkač koji je ušao u cilj srušio i umro. Bez obzira što je hitna pomoć bila blizu, nisu mu više mogli pomoći. Prema onom što sam pročitao iz medija riječ je bila o aktivnom sportašu u nekoliko ekstremnih sportova. Odlučio se prvi put testirati na polumaraton bez posebne pripreme. Drugi primjer bila je treća Jasenovačka utrkaprošle, 2023. godine. Vrijeme je bilo pakleno vruće. Temperatura se u toku dana kretala i do 39 °C, a sama utrka pomaknuta je na 18 sati kad je još bilo 34 °C u zraku. Svi su upozoravani na oprez i na nekoliko okrijepnih stanica. Prva grupa trkača na 10 kilometara prošla je polovicu kad su se u daljini čule sirene Hitne pomoći. Na okrijepnim stanicama su nam rekli kako se netko od trkača srušio. Nakon 1.5 km vidjeli smo kako bolničari oživljavaju čovjeka i samo jedan je dovikivao da nastavimo i ne smetamo im. Oživjeli su ga i odvezli u bolnicu.

Ove godine nisam uspio istrčati službenu utrku maratona, ali sam napravio tu relaciju na treningu početkom ljeta. Ustao sam u 5 sati kako bih otišao u šetnju s ljubimicom Tijom i bili smo vani sat i pol. U 7 sati krenuo sam na trening koji je trebao trajati 3 sata, ali sam razmišljao: „Ako ću se dobro osjećati, produžit ću i vidjeti kako napredujem. Dotrčao sam do mosta u Podsusedu i dalje nastavio nasipom s južne strane Save. Već u 8 sati je temperatura prelazila 30°C, ali prošao sam 10 km i nisam imao namjeru odustati. Računao sam gdje se nalaze pumpe s vodom kako bih se usput osvježio. Nakon Jadranskog, Savskog i Hendrixovog mosta  krenuo sam prema Mostu slobode i Bundeku i tu sam osjetio prvu krizu jer je temperatura prelazila 33°C. Kad sam došao do Mosta mladosti, bio sam na pola puta i više nije bilo odustajanja. Temperatura je rasla prema 38°C pa sam se osvježavao gdje god sam nailazio na vodu. Uz puno muke došao sam do početne točke u Malešnici i istrčao planiranih 42 km. Tek sam danima kasnije shvatio kakvu sam sve borbu prolazio u sebi. Mogu reći kako je čak bila ludost  na takav trening ići sam i bez dovoljno sredstava za okrijepu.

Koridori za Hitnu pomoć su nešto izuzetno bitno za sigurnost života i zdravlja građana. U slučaju pravovremenog dolaska postoji velika šansa za stručnu pomoć i spašavanje života.  Dugi niz godina  upoznati smo s upozorenjima za stvaranje koridora hitnim službama na autocestama diljem Europe, a zadnjih nekoliko godina takva se upozorenja mogu  vidjeti i na nadvožnjacima u Hrvatskoj. Osim koridora na autocestama nužno je osigurati i prolaze za hitne službe na gradskim prometnicama. Obično su to trake predviđene za javni prijevoz. Kako je javni prijevoz u većini naših gradova zapostavljen, gradske prometnice su zatrpane osobnim automobilima toliko da se voze i po trakama za javni prijevoz narušavajući  dodatno javni prijevoz i prolaz hitnim vozilima. Skoro svako jutro može se vidjeti kako vozila Hitne pomoći jure suprotnim smjerom kako bi unesrećenog što prije dovezli do bolnice gdje mu može biti pružena liječnička pomoć. Dokaz je moj bolesni otac koji je rekao: „Ovaj put su me spasili. Jednom Hitna pomoć neće stići na vrijeme.“ Idući put nije stigla na vrijeme, umro je u njihovom vozilu. Zbog toga, kako na utrkama tako i u prometnom sustavu, potrebna je dobra priprema, strategija i prometno planiranje u kojem će se naglasak staviti  na javni prijevoz te biciklistički i pješački oblik kretanja.

Koliko životi brzo prolaze možda nam najbolje može reći glazbenik 24. Splitskog maratona – Dino Dvornik, prerano preminuli vrhunski glazbenik kojeg su, kao i naše maratonce, obožavali svugdje u svijetu. Ostala su nam samo njegova glazbena remek-djela.