Dana 7. listopada 1991. vrijeme je stalo, iako toga nisam tada bio svjestan. Ratno je doba u Hrvatskoj. Tu večer je Jasenovac pao i mi smo se povukli na pričuvne položaje. To je bio dan kad smo postali prognanici i nismo imali svoj dom. Za nas u uniformama tada to nije toliko dolazilo do izražaja jer smo bili smješteni u postrojbama pa smo nedostatak doma primjećivali prilikom posjeta roditeljima smještenim u raznim naseljima i kućama ili prijateljima u studentskim domovima. Jedan od smještaja gdje su bili roditelji bio je  napušteni željeznički stan u Lipovljanima koji je imao „poljski“ WC u sklopu stana, ali nije imao kupaonicu. I takva je  situacija trajala četiri i pol godine. Nakon oslobođenja Jasenovca krenuli smo s popravkom uništene kuće i točno nakon godinu dana ponovo smo bili u svojoj kući. Odnosno, roditelji su bili, dok sam ih ja posjećivao vikendom. Kako nije bilo javnog prijevoza prema Jasenovcu, svako to putovanje je bila avantura za sebe.  To je bilo bolje, nego biti u željezničkom konačištu. Problemima tu  nije bio kraj jer sam bio podstanar te sam se selio s jedne strane grada na drugu – od Sesveta preko Vrbika, Jaruna i Trešnjevke do Malešnice. Svaki stan je bio avantura za sebe. Stan u Sesvetama i stan na Trešnjevci su bili preskupi – kad bih uspoređivao nekakav odnos, moja plaća na željeznici bila je trećina mjesečnih troškova za stan i hranu. Stanovi na Vrbiku i na Jarunu su bili u lošem stanju – jedan je bio podrumski i pljesniv, a drugi je imao zajednički WC s ostalim stanovima u zgradi. Kupnja stana tad je bila neostvariva.

Jedan od unajmljenih stanova nalazi se u blizini Nacionalne i sveučilišne knjižnice gdje se sad već tradicionalno održava utrka Zagreb 21 – Zagrebački proljetni cener. Osim ove utrke Maraton 2000 je organizator nekoliko zvučnih utrka kao što su Karlovački cener, Pula Marathon, Šibenskih deset & Draženova četvorka, Green Run ili Željava Air Base polumaraton. Zagreb 21 polumaraton, Karlovački cener i Pula Marathon su ulazili u sastav Hrvatske atletske cestovne lige. Ono što Maraton 2000 kao organizatora izdiže od većine drugih je pristup cijelom događaju koji je na najvišem nivou. Tako su posebno odvojena polja na startu za natjecateljsku grupu,  bogato je uređena početna  i završna pozicija utrke. U sklopu ove utrke održale su se tri utrke: polumaraton, štafeta ZG21 te utrka na 5 kilometara. Utrka počinje i završava kod Nacionalne i sveučilišne knjižnice (NSK) s tim da kraća relacija ide samo po Aveniji Većeslava Holjevca, dok se utrka polumaratona trči od NSK prema Aveniji Vukovar, Savskoj cesti i Prisavlju pa kroz dvorište Hrvatske radio televizije prema Mostu slobode i onda prema Novom Zagrebu gdje se obilazi Zagrebački velesajam, prolazi Kajzericom te obilazi jezero Bundek i vraća prema Koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“. Na kraju se polukružno ponovo vraća prema NSK i još jedan krug po Aveniji Većeslava Holjevca. Trasa je prepuna lijepih dijelova Zagreba, a sudjeluje preko 1000 trkača .

Na utrci koja je održana 2019. godine istrčao sam svoj prvi službeni polumaraton u vremenu 1:46:16 i time postavio početni rekord. Od tada do danas uspio sam smanjiti vrijeme za 8 minuta, a želja mi je doći do vremena 1:30 što je za sada nerealno, osobito ako se uzme da za svaku minutu skraćivanja vremena treba naporno i dugo trenirati. Što se tiče samih utrka u sklopu Zagreb 21, do sada sam bio na četiri utrke, od toga dva polumaratona i dvije utrke na 5 kilometara. Utrke na 5 kilometara su zbog same relacije trčanja jako brze pa bude izvrsnih rezultata tako da sam i sam istrčao novi rekord (21:43).

Koliko god se trudio ne opterećivati vremenom trčanja i rekordima, uvijek je osjećaj drugačiji kad se postigne nešto bolje vrijeme. To je nekako nagrada za uložen trud u treninge i pripreme. Naravno, u masi drugih trkača to i nije neko posebno vrijeme, tako sam s novim rekordom bio tek 49. u ukupnom poretku od 396 trkača. Utješno može biti samo to što sam bio prvi u kategoriji M55, odnosno muškaraca od 55 godina i više.

Kako je uz ovu utrku tema rekordi i vrijeme trčanja, dobro je spomenuti kako je najbrži muškarac na 5 km bio Ivan Bulić s vremenom 15:50 minuta, a najbrža žena Tea Faber s vremenom 17:28. Kad je u pitanju polumaraton najbrži je bio Ezekiel Kipkorir s vremenom 1:02:08, a najbrža žena je bila Philice Cheboriot Kipkerio s vremenom 1:17:31.

Utrka Zagreb 21 ove godine je također održana u dva dana. Prvi dan, 23. ožujka održana je utrka na 5 km, a idući dan je bila utrka na 21 km i štafetna utrka na 21 km. Utrka na 5 km održana je u 19 sati što je izvrsno postavljeno vrijeme za trčanje. Ove godine su i vremenski uvjeti bili izvrsni te  je ugođaj bio i bolji.  Što se tiče samih vremena, zanimljivo je kako je vrijeme za dolazak na utrku i vrijeme za zagrijavanje bilo kraće od vremena potrebno za samo trčanje. Isto vrijedi i za hlađenje i istezanja te povratak s utrke. Sve to dodatno smanjuje interesantnost same utrke, osim ako nije uključeno i dodatno druženje nakon utrke s ostalim trkačima ili prijateljima. No osjećaj novog rekorda ipak je dao dodatnu dimenziju ovoj utrci.

Kako ova utrka na 5 kilometara ne ulazi u natjecateljsku Hrvatsku atletsku cestovnu ligu, rasterećenje je bilo prisutno i rezultat nije bio u prvom planu. Ipak kad je utrka krenula, noge su bile lagane i šteta je bilo ne pokušati izvući svoj maksimum. Prosječni tempo iz kilometra u kilometar je bio jako dobar i takav ritam sam htio zadržati. Ponekad u takvom tempu pozornost zna odvući trkač ispred mene koji trči dovoljno brzo da ga se ne prestiže, a opet malo usporava i kvari postavljeni tempo. Tako je bilo i na ovoj utrci. U zadnjem kilometru sustigao sam jednog mladog natjecatelja kojeg je presjeklo u disanju, ali nije htio odustati. Dotrčao sam pored njega i rekao mu: „Ajmo, ajmo, još malo izdrži! Super trčiš!“ Umorno me pogledao i zahvalio te dodao: „I Vi super trčite s obzirom na svoje godine!“ Uspio sam ga motivirati i pojurio je prema cilju, a ja sam se trudio pratiti ga nešto sporijim tempom. Mladost i starost zajedno u jednoj utrci.

Statistike iz analize o sigurnosti cestovnog prometa govore kako je jedan od najvećih uzroka prometnih nesreća neprilagođena brzina koja posebno dolazi do izražaja kad je lijepo i sunčano vrijeme i kad je cesta ravna i pregledna. Takvi uvjeti potiču vozače cestovnih vozila na samouvjerenost i precjenjivanje vlastitih sposobnosti, a posljedice su onda kobne. Kao što se dogodilo mladiću na utrci koji nije rasporedio snagu i pred kraj utrke ga je presjeklo i morao je stisnuti zube kako bi došao do cilja. Upoznavanje vlastitih mogućnosti jako je bitno kod trčanja i zbog toga na utrkama Hobotnice sa stavom idemo uvijek s porukom: „Želiš li juriti gradskim ulicama – trči bez ograničenja brzine!!!“ Puno je bitnije osjetiti stvarnu brzinu kretanja na vlastiti pogon, hodanja, trčanja ili vožnje bicikla, nego u vozilu pokretanom na neki drugi pogon. Takvo vozilo daje umjetni osjećaj nadzora nad vozilom. Isto tako nije isto, niti usporedivo voziti se u nekom brzom sportskom automobilu ili autobusom i kamionom. Kao što su neusporedivi trkači koji prvi završavaju utrke u odnosu na nas rekreativce. Na ovoj utrci takvi „brzanci“ dobivaju svoj prostor, a mi ostali trčimo za njima. Isto bi trebalo biti i na cestama. Ako je cesta na kojoj nisu samo motorna vozila, morali bi se prilagoditi tim sporijim sudionicima u prometu, a ne biti samouvjeren i govoriti kako smo spretni vozači.

Na kraju je ostala pjesma Parnog valjka „Vrijeme je na našoj strani“ kao poveznica stana u kojem sam živio prije 25 godina i današnjice te poveznica mladića s kraja utrke i mene koji sam duplo stariji.