Dijete je na zadatak „Nacrtaj mali sat koji pokazuje 10 minuta nakon 11:00“ nacrtalo digitalni sat s prikazom 11:10. Odrasli očekuju analogni sat s kazaljkama, ali dijete je dalo točan odgovor – samo na svoj, logičan način.
Ova situacija otvara važno pitanje: gledamo li dječje pogreške iz perspektive odraslih, ili pokušavamo razumjeti dječju logiku? Upravo taj nesklad često se pojavljuje i u prometu – odrasli pretpostavljaju da djeca vide i razumiju prometne situacije kao oni, no znanstvena istraživanja pokazuju suprotno.
Dječja percepcija i promet
1. Razvoj percepcije i pažnje
Djeca mlađa od 10 godina imaju ograničenu sposobnost istovremenog praćenja više podražaja (UNICEF, 2018). Dok odrasli mogu brzo analizirati brzinu vozila, udaljenost i rizik, djeca često fokusiraju samo jedan element – npr. boju auta ili zanimljiv zvuk.
2. Procjena brzine i udaljenosti
Istraživanja pokazuju da djeca do otprilike 12. godine teško točno procjenjuju brzinu približavajućeg vozila (Connelly et al., 1998). Za njih, auto koji se “još nije približio” djeluje sigurno, iako se kreće velikom brzinom.
3. Egocentrična logika
Poput primjera s digitalnim satom, djeca često koriste vlastitu logiku. Ako oni vide vozača, vjeruju da i vozač vidi njih (Piagetova teorija kognitivnog razvoja). To može dovesti do opasnih situacija na pješačkom prijelazu.
4.Utjecaj igre i iskustva
Djeca uče kroz igru i iskustvo. Prometne situacije koje im se objasne kroz priče, simulacije ili igru lakše se pamte i prihvaćaju (Vygotsky, 1978).
☝🏻Što odrasli trebaju učiniti?
📍Prilagoditi komunikaciju: Umjesto „Pazi na aute!“, jasnije je reći „Stani ovdje i gledaj lijevo i desno prije nego prijeđeš cestu“.
📍Koristiti dječju logiku: Kao što dijete prikazuje vrijeme digitalno jer mu je to poznatije, tako i u prometu treba koristiti primjere iz njihove svakodnevice – semafor kao „igra boja“, znak stop kao „crvena ruka koja kaže stani“.
📍Učiti kroz iskustvo: Djeca najbolje uče kad sudjeluju – šetnja s roditeljem do škole bolja je lekcija od bilo koje teorije.
📍Ponoviti više puta: Proces učenja je spor. Potrebna su ponavljanja i stalno podsjećanje.
Kako educirati djecu da prihvate stvarne prijetnje?
📍Interaktivnim metodama – igre uloga (dijete kao vozač bicikla, drugo kao pješak).
📍Vizualizacija posljedica – crtani filmovi, stripovi ili slikovnice u kojima likovi dožive rizik zbog nepažnje.
📍Postupno uvođenje složenosti – od jednostavnih pravila (stani na crveno), prema složenijima (procjena brzine auta na prijelazu).
📍Suradnja s roditeljima i učiteljima – djeca moraju dobivati iste poruke u školi i kod kuće.
Primjer sata pokazuje da djeca razmišljaju drugačije, ali ne nužno pogrešno. Isto vrijedi i za promet – ako želimo da djeca budu sigurna, odrasli moraju prihvatiti dječju logiku, prilagoditi metode učenja i strpljivo ponavljati. Tek tada djeca mogu razumjeti stvarne prijetnje i razviti sigurna ponašanja u prometu.
