Zašto postoje prometne zabrane – i zašto ih neki ignoriraju?
Zabrane u prometu nisu tu da nam otežaju kretanje, nego da nas zaštite i da očuvaju ono što nam je važno – živote, zdravlje, imovinu i okoliš. U osnovi, one funkcioniraju kao preventivni “sigurnosni pojas” u pravilima – sprječavaju nesreće prije nego što se dogode.
Postoje dva glavna razloga za zabrane:
Kada postoji značajan rizik od ozljeda, bolesti ili smrti.
Kada bi ljudska aktivnost mogla uništiti prirodu, kulturnu baštinu ili infrastrukturu.
zabrana ulaska u zaštićena područja radi očuvanja ekosustava.
Prometna pravila i znakovi proizlaze iz analiza prometnih tokova, mjesta nesreća, ponašanja sudionika i fizikalnih ograničenja (brzina zaustavljanja, vidljivost, reakcijsko vrijeme).
Unatoč jasnoj svrsi, dio ljudi – vozači, biciklisti, pješaci i korisnici romobila – pravila zanemaruje.
Razlozi se dijele na psihološke i društveno-kulturološke.
1. Otpor prema autoritetu
Prema teoriji reaktancije (Brehm, 1966.), kada ljudi osjećaju da im se ograničava sloboda, javlja se motivacija da tu slobodu “vrate” – često upravo kršenjem zabrane.
2. Iluzija kontrole
Mnogi precjenjuju vlastitu sposobnost procjene rizika – “stići ću prije auta” ili “ovo crveno je sigurno”.
Studije pokazuju da vozači smatraju kako oni sami mogu sigurno riskirati, dok rizik pripisuju drugima (Fuller, 2005).
3. Socijalna imitacija
Ako vidimo da drugi prolaze kroz crveno ili prelaze cestu izvan zebre bez posljedica, naš mozak to interpretira kao prihvatljivo. To je oblik normativnog učenja (Cialdini & Goldstein, 2004.).
4. Automatizam i navika
Ponovljeno kretanje istim rutama može dovesti do “mentalnog autopilota”, smanjujući pažnju i osjetljivost na znakove.
5. Stres i impulzivnost
Prema dual-process teoriji odlučivanja (Kahneman, 2011.), u žurbi i pod stresom aktivira se “Sustav 1” – brz, intuitivan, ali manje precizan, što povećava pogreške.
1. Niska svijest o posljedicama
U zajednicama gdje se o prometnim nesrećama rijetko govori, pravila se doživljavaju kao formalnost.
2. Slaba provedba
Kada su kontrole rijetke i kazne blage, ljudi zaključuju da su pravila neobavezna (teorija odvraćanja, Paternoster, 2010.).
3. Pritisak grupe
Kad većina krši pravilo, pojedincu je teže ostati iznimka – mehanizam poznat kao konformizam (Asch, 1955.).
4. Promet kao natjecateljska arena
Vozači koji žele “biti prvi” i pješaci koji “pretrčavaju prije auta” često su motivirani kompetitivnošću, a ne racionalnom procjenom rizika.
Iako kazne mogu privremeno smanjiti prekršaje, trajno ponašanje mijenja se samo kombinacijom:
Prometna pravila vrijede za sve – bez iznimke.
Svaki put kad poštujemo ograničenje brzine, stanemo na STOP ili prijeđemo cestu na zebri, činimo to ne samo za sebe, nego i za sve oko nas.
U prometu smo povezani – sigurnost je zajednički projekt, a ne individualna pobjeda.
“Pravila nisu tu da te sputaju – nego da te vrate kući živog i nasmijanog.”













