Koliko su prijatelji važna karika u životu… Znamo čak reći da su oni dio naše najbliže obitelji. Da su naša srodna duša. Naš brat blizanac. Netko tko nas razumije. Za koga bi “stavili ruku u vatru” i “dali život”. Odmalena nas uče da stvaramo prijateljstva i njegujemo dobre i kvalitetne odnose sa njima.
Prijatelji se imaju pravo ponekad i posvađati. Tu baš vrijedi izreka: “tko se tuče, taj se voli!”. Naravno ne doslovno. Na taj način stvaramo neraskidive veze i povijest gradimo kroz razne zgode i druženja.
Posebna prijateljska povezanost vidi se među vojnicima u ratu. Jednu takvu priču ispričao mi je moj prijatelj dragovoljac Domovinskog rata: „Kad si u rovu ili bunkeru, oni s kojima si okružen su ti najbolji prijatelji i braća. Koliko god bili dobri, bilo je i ‘svađa’ jer smo imali samo jedni druge. No, kad je frka, tu su opet bili oni. Sjećam se situacije kad sam se odvojio od svoje desetine i krenuo pomoći HOS-ovoj postrojbi. Izbili su sukobi i razišli smo se. Pri povratku sam u daljini ugledao prijatelja kako hoda prema meni. Bio sam u čudu. Rekao je da je primijetio u bazi kako me nema i došao me tražiti. Ratne situacije stvaraju posebne veze i ljubavi među prijateljima.“
Prijatelji su takvi. Spremni su podmetnuti leđa jedan za drugog, dati ruku pa i dati svoj život za prijatelja.
Sljedeće dvije priče pokazuju da takva prijateljstva i danas postoje. Prijateljstvo dva prijatelja i dvije tužne i tragične situacije. Dva prijatelja koja su pokazala da je prijateljstvo jače i od brige za sebe same.
Priča prva. Dva prijatelja. Dva studenta Hrvatskih studija u Zagrebu smrtno su stradala prošle godine u blizini Studentskog kampusa, a na željezničkom području gdje su bile postavljene grupe teretnih vagona. Prvi dan je jedan mladić penjući se na vagon stradao od strujnog udara. Mladić se nije pojavio na fakultetu niti se javljao na mobitel. Zabrinuo je mnoge. Drugi dan, u potragu za prijateljem kreće drugi mladić, njegov prijatelj. Ne razmišljajući racionalno o situaciji i vlastitoj sigurnosti, upada u emotivnu klopku… i smrtno stradava.
Druga priča. Dva prijatelja. Željeznički kolodvor u Slavonskom Brodu. Jedan prijatelj primjećuje zanimljiv objekt na vagonu i krene se penjati. Nespretno zapne s torbom i padne na pod. Drugi prijatelj uskače u pomoć i ne želi razočarati prijatelja. Želi mu biti podrška. Ne razmišlja racionalno, već upada u emotivnu klopku… i teško je ozlijeđen.
Iako se generacije odgajaju da je prijateljski žrtvovati se za prijatelja, medijske izjave i javnost prvenstveno govore o prometnoj nekulturi stradalih mladića s najkraćim zaključkom: „Sami su si krivi što su stradali!“
To su dvije stvari koje posebno brinu:
• nedovoljna svjesnost mladih osoba o opasnostima u prometu
• negativno etiketiranje i bešćutnost javnosti i odgovornih institucija za ljudske sudbine.
Srećom, vremena u svijetu se mijenjaju. S jedne strane, prometni sustavi se grade prema potrebama njihovih korisnika te se već unaprijed smanjuje mogućnog ovakvih tragedija. S druge strane sve se više naglasak daje na život, smisao je biti živ za prijatelja i tako mu pomoći i biti podrška. Sa smrtno stradalim prijateljem ne možemo se više niti veseliti, niti svađati, a niti mogu više biti pomoć i podrška.
Imati pravog prijatelja veća je vrijednost nego držati najveći dijamant u ruci. Pogotovo u današnje vrijeme ljudske otuđenosti i briga gdje se mnogi ne mogu ni sami sa sobom pronaći. Zbog toga tražimo rješenja kako da takvih prijatelji žive, a ne stradavaju u prometu.
Autori: Sanja Paić i Dražen Kaužljar
Foto: Unsplash
